Naivna (primitivna, izvorna) umjetnost je naziv za likovna djela samoukih umjetnika. Naivna umjetnost se kao poseban pravac unutar umjetnosti 20-og vijeka javlja u mnogim državama Evrope, koji koji se ne slažu sa dominantnim tokovima u umjetnosti svoga doba.
Naivna umjetnost je autonomna umjetnost koja postoji nezavisno od jasno određenih odlika stila i umjetničkog obrazovanja, odvojena od spoljašnjih uticaja. Izolovana je – što kao posledicu ima raznovrsnost likovnih rješenja. Ne trpi pravila. Pravila se obično otkrivaju tek po završetku slikarskog čina. Nemoguće je naučiti je – kao što se ni talenat ne može naučiti. Stihijska je u nastupu rađanja oblika – jer je spontana. Ne želi da uči, već nam, zahvaljujući neobuzdanoj mašti stvaralaca, nameće svoje osobeno pismo i nove oblike estetskog.
Naivna umjetnost u principu posvjećuje dosta pažnje detaljima, živim bojama, folklornim motivima i životu prostog naroda, naročito seljaka.
Termin „ naivna“ je prvi put upotrebljen u 19. vijeku kao opis slikarstva Anrija Rusoa, slikara sa Haitija.
Poznati naivni umjetnici iz 19. i prve polovine 20. vijeka su: Anri Ruso, Serafin Luj, Andre Bošan i Ferdinand Ševal iz Francuske, Kandido Lopez iz Argentine, Edvard Hiks iz SAD, i Niko Pirosmani iz Gruzije. Poslije Drugog svjetskog rata, pojavili su se Antonio Ligabue iz Italije, Radi Nedelčev iz Bugarske, Krsto Hegedušić, Ivan Generalić i Ivan Rabuzin iz Hrvatske, Janko Brašić i Zuzana Halupova iz Srbije.
Naivna umjetnost iz Kovačice ili „kovačička naiva“ je naziv za školu „naivne umjetnosti“ koja se razvila u selu Kovačica. Kovačica ima veliki značaj na mapi svjetskog naivnog slikarstva i predstavlja svojevrsnu metropolu naive. Ovo malo selo duže od četrdeset godina zadivljuje svijet svojom umjetnošću, a posebno slikarstvom. U svojim djelima svako od kovačičkih slikara donosi autentično i svojevrsno slikarstvo koje se razlikuje po motivima ili po stvorenom svojevrsnom izrazu. Svaki od slikara ima svoj stil i prepoznatljivo slikarsko pismo. Tu se izdvajaju slikari kao Martin Jonaš prepoznatljiv sa svojim hipertrofiranim udovima, Zuzana Halupova koja na svojim platnima najčešće slika djecu, na slikama Jana Venjarskog su konji a Ondereja Venjarskog su volovi.
Naiva u Hrvatskoj
Za njenu afirmaciju u Hrvatskoj od odlučujuće važnosti bila je pojava „Hlebinske slikarske škole“ kada je početkom 30-tih godina prošlog vijeka u Hlebinama, selu nedaleko od Koprivnice Krsto Hegedušić sa seljacima Ivanom Generalićem i Franjom Mrazom počeo intenzivno slikati tehnikom ulja na staklu, čime stječu svjetsku slavu.
Nakon II. svj. rata Ivan Generalic postaje središnja ličnost Hlebinske škole i podučava većinu predstavnika tzv. druge generacije kojoj pripadaju: Mijo Kovačić, Ivan Večenaj, Ivan Lacković Croata, Dragan Gaži, Franjo Filipović i Martin Mehkek. Značajno ime predstavlja i Josip Generalić, sin Ivana Generalića čija galerija danas dopunjuje i obogaćuje bogatstvo naive i turističke sadržaje. Tu su još; Emerik Feješ, Dragan Gaži, Branko Lovrak, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni, Petar Smajić, Ivan Večenaj, Mirko Virius, Željko Dolovski i dr. Djela ovih umjetnika najčešće naglašavaju romantični koncept podravskog krajolika i lirsku idealizaciju seoskog života. Neki naivci nisu ostali na „seoskoj idili“ već su svojom imaginacijom pravili značajne pomake i naivnoj umjetnosti davali nove pečate. Spomenuo bih Josipa Generalića koji uspijeva naći vlastiti put koji će ga sve više razlikovati od slikarstva hlebinskoga kruga. On je tipičan produkt ovoga našeg vremena – sukoba i suživljavanja ruralnog i gradskog. Njegove svjetske teme, teme iz svijeta show-businessa i filma upozorile su su na nov i drugačiji interes, na osjećanje modernog vremena, na autorovo pripadanje tom vremenu.
Nisam ljubitelj naivne umjetnosti ali je poštujem kao likovni pravac. Nekada se prijatno iznenadim kada vidim tako jednostavna i dobro promišljena rješenja, zanatski i tehnički jako dobra naslikana. „Crna faza“ Josipa Generalića je vrlo originalan nadrealizam u maniru naivnog slikarstva i možda dobar primjer toga.
Naivna umjetnost danas više nije toliko aktuelna a „naivci“ kao da su utihnuli, rjeđe se pojavljuju i izlažu. Kao da su nestali sa likovne scene!
Možda se u skorije vrijeme pojave neki novi „turbo“ naivci, ostaje da se vidi.
Možda je baš ovo vrijeme u kome sad živimo „pravo vrijeme“ za nastajanje novog i autentičnijeg likovnog pravca.
Motivi na slikama naivaca često me mnogo asociraju na razne komedijaške scene kao iz nekih starih filmova, a to i nije baš daleko od svega što se oko nas dešava. Selo je došlo u grad i evo „lajt motiva“ za novu „turbo naivu“. Treba to samo neko da naslika, ne mora to biti na staklu! Siguran sam da bi to ponovo pobudilo veliki interes i mnogi bi se u tome prepoznali. Zov „zavičaja“ bi proradio! Na otvaranju izložbe bilo bi mnogo svijeta i zvanica, a prigodno bi bilo da zapjeva neka od „folk diva“, bar toga ima na pretek. Ako baš bude problem oko izbora „ pjevaljke“, za dobre pare doći će neko iz Srbije. To bar nije problem, ima ovdje dobrih domaćina koji ne „ žale“ da plate, da se pokažu. Možda ne bi bilo loše odabrati i nekoga za „ kuma“ izložbe. Zaboga to je izložba treba se pokazati. Obavezno doći, a potruditi se da nekoga sa sobom i povedete jer žurka će sigurno biti dobra. Progurati se ako je to ikako moguće među prve redove da što bolje čujete ko priča tj. otvara izložbu. Biti viđen! Voli narod da malo i pojede, malo meze i rakije. Kako bi to bilo dobro!
Eto, da li smo na dobrom putu da nam kultura opet malo živne? Prosudite sami? Ja samo predlažem, možda i nije najbolje rješenje a ako nije: Koje je onda? Ima li uopšte neko da o kulturi bar malo razmišlja ali ni to ne bi bilo baš dovoljno jer u kulturu treba ulagati. Siguran sam da bi se to mnogostruko isplatilo jer tako rade sve civilizovane zemlje. Dosta sam putovao i mnogo toga vidio kako to drugi rade. Nisu oni pametniji od nas već su prepoznali šta pojam kulture uopšte znači. Narod bez kulture i nije narod, a mi imamo svoju kulturu koja već vijekovima traje ali je smatram nismo na pravilan način prezentovali. Prezentujemo je na način koja možda i nije kultura već „sub“ kultura. Pogrešna slika o nama ide u svijet, zar to ne bi trebalo promjeniti?
Možda ima tu malo mog sarkazma ali će se sigurno mnogi sa mnom složiti da ima tu i mnogo istine. Iskreno, žao mi je što je sve to tako, ali pojedinac tu ništa ne može učiniti već ja samo konstatujem, valjda tu nije moj grijeh? Od kulture „živim“ a kulture nema. Ali za one, ne baš dobronamjerne reći ću da i ne živim baš toliko loše. Imam samo najbolju namjeru i želim da se mnoge stvari na bolje promijene. Mnogi bi nas više poštovali i na drugi nači doživljavali.
Namjera mi je bila da naivno slikarstvo i njene predstavnike pokušam predstaviti na pravi način ali tokom pisanja osjetio sam potrebu da napravim komparaciju između naivne umjetnosti, vremena u kome živimo i kulture.
A sada i jedna zanimljivost, ali u svakom slučaju provjerena istina; Seoske idile, kućice, patkice, kuce-mace, kolekcionari su nastojali da imaju u svojoj kolekcij, bar nešto od toga ali uglavnom nekog od poznatijih naivnih umjetnika. Bio je to period koji na ovim prostorima nije dugo trajao ali je bio zlatni period za slikare naivce. Ovi slikari nisu bili „naivci“ već priznati slikari, uvažavani, cijenjeni i kod publike ali i kritike. Slike su im postizale dosta visoke cijene a neki su zaradili veliki novac.
Naivni umjetnici najčešće slikaju na malo debljem staklu tako da se velika pažnja mora posvetiti kod rukovanja sa tim slikama. Kod loma stakla nema više načina da se slika popravi. Takav slučaj sam i ja imao kada mi je slika J. Generalića ispala iz ruke, više nije bilo pomoći i šteta je učinjena.
Baveći se galerijskim poslom neke od naivnih slikara imao sam priliku da upoznam. Sa Ivanom Lackovićem Croatom i Josipom Generalićem sam imao dobru poslovnu saradnju i dosta vremena sam proveo sa njima u prijatnom razgovoru. Josipu Generaliću sam 1990. godine postavio i samostalnu izložbu u svojoj galeriji i velika medijska pažnja je tome bila posvećena. Uspjeli smo da prodamo i dosta slika. Bio je to dobar period za mene kao galeristu a i za njih.
ART PORTAL DACEŠIN 