ODRŽAVANJE UMJETNIČKIH DIJELA I ANTIKVITETA

Sakupljanje starina je nešto mnogo više od pukog nabavljanja predmeta. Većina sakupljača se spravom ponosi svojim zbirkama, ali malo njih shvata da ti predmeti, koji su im tako dragi, lagano ali sigurno propadaju.Ovo se svakako ne događa samo njihovom greškom.Starine, po svojoj prirodi, neprekidno propadaju;medjutim, usljed nedovoljnog poznavanja metoda pravilnog izlaganja, čuvanja i čišćenja, ovo propadanje se često drastično ubrzava.

U muzeju starine su, teoretski, u najboljoj mogućoj sredini. Muzej  kao institucija obično ima mogućnosti da stvori vještačke uslove koji odgovaraju izloženim predmetima, kao i da održava ove uslove u relativno istim granicama. To podrazumijeva kontrolu temperature, vlažnosti, osvjetljenja, kao i zaštitu predmeta od prašine i gasova koji mogu zagađivati atmosferu.

 Većina sakupljača je nesvjesna šta se lagano događa sa njihovom zbirkom i šta se može učiniti da se ovo ublaži. Ideja vodilja u radu je opreznost, a put ka uspjehu omogućiće nam zdrav razum. Najjednostavnija mjera predostrožnosti koju sakupljač može preduzeti je da pažljivo razmisli gdje će čuvati predmete. Imajući na umu da svjetlost, toplota, hladnoća i vlažnost utiču na umjetničke predmete, moraju se zaštiti od pretjeranih uticaja gore navedenih faktora. Najveći neprijatelj starina u modernim domovima je grijanje. Ukoliko se ne posveti dovoljno pažnje, centralno grijanje može teško ošteti ti namještaj, slike, slonovaču i td. Isti je slučaj sa izloženošću sunčevoj svjetlosti. Potpuno je jasno da se vrijedan komad starinskog  namještaja ne stavlja pored radijatora, niti se slika postavlja iznad njega. Isto tako je jasno da se fini akvareli ne stavljaju na zid izložen jakoj sunčevoj svjetlosti, jer će akvarel izgubiti svježinu i fine tonove koje je imao u početku. Uticaj svjetlosti je bitan za većinu umjetničkih predmeta, kao što su: akvareli, grafike, vezovi, tapiserije, kostimi, slonovača, kost i namještaj. Izložen uticaju svjetlosti, papir na kome se rade akvareli, grafike i crteži, može požutjeti i postaje krt.

Preporučuje se temperatura od 18* celzijusa i retivna vlažnost od približno 55%, ukoliko je to moguće ostvariti. Idealna sredina za slike je 17*celzijusa i vlažnost 58%. Sakupljač treba da se potrudi da ostvari najbolje moguće uslove za svoju zbirku u okviru iznijetih granica.

                                                 Muzej u Kopenhagenu

Nažalost, zapanjujuće je koliko je mali broj ljudi koji razumno i razložno čuvaju starine. Čovjek shvati razmjere tog nemara i nebrige tek kada donese predmet na popravku i očekuje da se dogodi čudo.Neke od tih tragedija su stvarne, kao na primjer slučaj jedne holandske kutije od slonovače sa obojenim poklopcem (17-ti vijek) koja je čišćena žicom za ribanje posuđa, ili primjer engleskog akvarela iz 18-og vijeka, koji je pran u umivaoniku vodom. Oba slučaja su savršeni primjeri nedostatka logike. Nažalost, ovakve stvari se ne dogadjaju samo u privatnim zbirkama.

SLIKE, tj. štafelajne slike u ulju ili temperi, na platnu ili drvetu, često se zanemaruju i pogrešno održavaju i popravljaju. One su ugrožene ne samo spolja , već i iznutra.Ukoliko se ukratko sagleda od čega se sastoje , možda će biti lakše da se shvate problemi očavanja ovih umjetničkih dijela.

Slika se sastoji od niza slojeva koji se nanose jedan preko drugog. Prvi sloj je podloga, koja može biti drvo ili platno, tanko od lana,pamuka ili konoplje i zaštićeno slojem tutkala. Drugi sloj je grunt, preparacija ili osnova,  što je u suštini inertna bijela supstanca, vezana tutkalom. Treći sloj je sloj boje načinjen od raznih pigmenata povezanih vezivnim sredstvima, koje može biti žumance ili cijelo jaje kao u slučaju tempere, ili neko sušivo ulje. Konačno, kad se svi slojevi boje osuše, nanosi se lak. Lak ima dvije svrhe: da sačuva slojeve boje od zagadjenja u vazduhu i da slici daje sjaj i estetski izgled. Kod slike koja je postojana i u dobrom stanju, svi ovi slojevi su povezani i spojeni u jednu cjelinu.Čađ je naročito štetna jer je masna i sadrži sumpordioksid koji prelazi u sumpornu kiselinu. I prašina uvijek predstavlja opasnost i ne treba dozvoliti da se sakuplja na slici. Brisanje prašine treba obavljati pažljivo, parčetom čiste vate, a ne krpom koja je već korištena i puna je nevidljive prašine i zrnaca pijeska, koja lako mogu izazvati oštećenja.

Uljana supstanca u slojevima boje vremenom stari i tako slika postaje tamnija i manje prozračna usljed opadanja moći upijanja svjetlosti. Ovaj proces je neizbježan i nepovratan kod uljanih slika, ali ne kod tempera. Tamnjenje se takođe ubrzava ako se slika drži u zatamnjenom prostoru, stoga je treba izložiti blagom i ujednačenom svjetlu. Ako je ikako moguće sliku treba lakirati i, pod uslovom da nema simptoma vlage ili buđi, zastakliti, uramiti i objesiti na zid koji je osvijetljen ujednačenom dnevnom svjetlošću i nalazi se izvan direktnog uticaja sunca ili promaje.

Razne vrste buđi povremeno napadaju slike. Njihova pojava je opomena za kolekcionare.  Ako je slika na kojoj se pojavila buđ na svom uobičajenom mjestu, onda to ukazuje da je problem u samoj sredini i, ukoliko se uslovi sredine ne poprave, ponovna pojava buđi je moguća.